Armina Muhović vlasnica je porodičnog poljoprivrednog gazdinstva. Njen suprug Eldin Muhović je agronom po zanimanju, pa su spojili ugodno s korisnim i danas žive od svoje seoske oaze.
A, ako ima istine u onoj da “iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena”, onda su naši domaćini u Goraždu očit primjer. Koke nosilje, proizvodnja povrća u zatvorenom i na otvorenom, uzgoj i prerada voća i u srcu gazdinstva košnice – sve to stižu s lakoćom.
“Nikada nisam razmišljala da napustim selo jer u bilo koju drugu zemlju da odem osjećam se strancem. U našoj zemlji se također može živjeti od poljoprivrede i nama je to dovoljno”, kaže šefica gazdinstva za Agroklub.ba.
Dvoje mladih poljoprivrednika drže 100 koka nosilja, a da ih je i još toliko potražnju za jajima ne bi stigli zadovoljiti jer razlika između njihovih i jaja s farme se najbolje osjeti u okusu.
“Dnevno se mora otići dva puta hrana dati, mora se voda zamijeniti, pokupiti jaja i to je to. Međutim, mora se biti stalno u tome, ne možemo otići negdje dva dana, nema ko namiriti koke”, iskreno s nama dijeli svoje obaveze Eldin.
Ne miješa se u rad pčela
Eldin kaže kako pčelarstvo nije naslijedio, pa je tako u njegovom slučaju izostalo i znanje koje se prenosi s koljena na koljeno, ali se sam educirao i od prve košnice koju je dobio na poklon mnogo je napredovao, kako u opremi, tako i genetici pčela. Bitno je, napominje, da se uzima stalno nova genetika, proizvode bolje matice koje će davati zdravije pčele i donositi više meda. Međutim, kod same tehnologije proizvodnje ne može se puno uraditi.
“Naše nije da se miješamo puno u njene poslove jer kad se čovjek puno umiješa u ono što ona radi obično ne bude dobar rezultat”, kaže ovaj svestrani agronom koji je pod budnim okom supruge Armine zadužen i za stručnu brigu oko biljaka na 500 kvadrata pod plastenicima. U nekima rade i tri kulture godišnje. Sve više šire rasadničku proizvodnju, za koju posjeduju certifikat. Proizvode plasiraju najviše u svojoj radnji, a višak šalju na sarajevsku pijacu. Fizički najteži posao je priprema zemljišta, no tu je veliko olakšanje donijela mehanizacija.
Jabuke pradjedova
Hladnjače su za sada njihov neostvareni plan, no, nadaju se da će ga uskoro realizovati. Investicija će se, ne sumnjaju, brzo isplatiti jer, na primjer, samo voće moraju prodati odmah nakon berbe zbog nedostatka skladišnih kapaciteta u kojem bi ga sačuvali, a potom plasirali po višim cijenama.
Pod šljivom je ovdje dva dunuma zemlje, ali naš domaćin je ipak najponosniji na jabuke svojih predaka, koje se ne mogu pronaći nigdje drugo u svijetu.
“Ja koristim voće koje je moj dedo naslijedio, zamislite koliko je ono staro, pekmez pravim od tih jabuka koje nikad u životu nisu ni poprskane bilo čime, ni prihranjene mineralnim đubrivom, apsolutno ništa”, nabraja naš domaćin koji je dao sebi zadatak da sačuva ovu voćku koja jedne godine “prerodi”, a druge ne rodi.
No, ona je i takva isplativa. Za proizvodnju pravog pekmeza, pojašnjava, potrebno je 250 kg jabuka za 100 litara soka, a od toga teško da možete dobiti 10 litara pekmeza. On se najbrže proda jer ko poznaje kvalitet ovih jabuka, koristi ga za lijek.
Stručni savjeti kao sevap
Nemojte da budete tuđi robovi, razmišljajte svojom glavom i u svojoj zemlji je najbolje, poruka je ovog junaka sela. A kako Muhović sve postiže s lakoćom i to pod nadzorom šefice supruge – ne libi se podijeliti sa svima i to potpuno besplatno. Stručne savjete ovaj agronom daje kao sevap i kaže da je lista onih kojima pomaže duga, a čak ih i ne poznaje.
“Imam čovjeka blizu Trebinja živi, ove godine je proizvodio papriku ajvarušu, nije nikakvo predznanje o tome imao, pratio sam ga sa savjetima od početka do kraja. Nikada ga upoznao nisam, možda i neću. Međutim, nije mi teško, kad imam vremena odgovorim mu, tako da je stvarno zadovoljan svojom proizvodnjom”, priča nam ovaj agronom koji smatra da bi bilo sebično držati znanje samo za sebe.
Dolazio je, kaže, i u Sarajevo kalemiti voćke kod domaćina koji ga je pronašao na Facebook-u. Ljudi često misli da su dužni nešto nakon što im pomogne, no ovaj stručnjak ističe da nisu i da treba nešto uraditi i za nafaku.
