Irvin Mujčić (36), koji se nakon odrastanja i života u Italiji i Belgiji vratio se u svoj rodni kraj, ne puši cigarete već mota duhan na starinski način, kako se to radilo vijekovima u Srebrenici.
Živi sam usred šume, dvanaestak kilometara udaljen od Srebrenice i gradi etno-selo „na stari način, kao osaćanski neimari“ – poznati samouki graditelji iz tog kraja. On je “sam svoj majstor” a pomažu mu samo studenti iz Njemačke, koje šalje fondacija “Bauorden – aktiv.sozial.international”.
Vlast u Srebrenici mu nikad ničim nije pomogla, niti dala ijedan jedini pfening. On sam je, kažu oni koji prate njegov rad, u ovu nekada zaštićenu zonu UN-a uspio da dovede više stranaca za jednu godinu nego što to Turistička organizacija Srebrenice postigne sa svim svojim aktivnostima za pet godina.
Irvin trenutno ima pet brvnara, u kojima može da boravi 15 ljudi. Tu je i natkriveni prostor, između velikih borova za sjedenje i objedovanje, te ognjište za pripremanje hrane i logorsku.
“Trenuto obnavljam jedan stari mlin na potoku u kojem su se prije mljeli pšenica i kukuruz za brašno. Planiram pregraditi potok kako bismo imali i bazen za kupanje, a zatim još jednu brvnaru za smještaj gostiju i jednu manju, kao suvenirnicu u kojoj bi se prodavale rukotvorine naših seljaka, npr. čarape i pape (terluci) od vune i drugi predmeti koji se izrađuju i koriste u selu. Sve brvnare su izgrađene na stari način bez i jednog eksera, usjecanjem i uklapanjem balvana, kako se to radilo prije u ovom kraju. Za sve maksimalno koristimo materijal iz prirode, kao što su drvo i kamen”, priča Irvin za dw.com.
U prvoj godini nakon što se nastanio u Kasapiću, kako on po istoimenom potoku naziva svoje naselje, Irvin je ugostio oko 250 turista da bi broj posjeta rastao stalno, pa je u godini pred izbijanje pandemije ovdje boravilo oko četiri hiljade posjetilaca. Tokom pandemije je bilo malo zatišje, koje je iskoristio za gradnju i uređenje brvnara i obradu zemlje. Ove godine napravio je i plastenik tako da sam uzgaja svo potrebno povrće za pripremanje hrane sebi i posjetiocima.
Govoreći o sadržajima koje nudi svojim gostima – strancima, Irvin kaže kako najviše rade planinarske ture po kanjonu rijeke Drine i posjete Nacionalnom parku „Drina“.
U etno-selu, gdje dolaze uglavnom mladi, gosti mogu dosta toga i da nauče ili nađu mir i inspiraciju za pisanje i slikanje.
Ostvario san iz djetinjstva
Irvin je rođen u Srebrenici. Imao je samo pet godina kada je počeo rat u kojem je izgubio oca. Kasnije je sa majkom i sestrom kao izbjeglica završio u Italiji. Godine su prolazile. On je odrastao u malom selu u Alpima gdje se i školovao. Studij filozofije završio je u Rimu i počeo raditi na polju ljudskih prava, brinući se za romsku djecu sa Balkana u čemu mu je, kaže, pomoglo znanje ovdašnjih jezika. Pored njih on govori još italijanski, francuski i engleski. Radio je u Tunisu, Egiptu i Belgiji “za dobru platu” ali kaže da se nigdje nije osjećao sretnim niti je osjetio da su to mjesta na kojima bi trebao ostati. 2014. godine prvi put nakon rata dolazi u Bosnu i Hercegovinu i odlučuje ostati.
“Ostvario se moj dječački san, nakon toliko godina sam osjetio da sam došao kući. Grad je bio ruševan i tužan ali mene je oduševila ljepota srebreničkih sela i okolne prirode. Drugi razlog je to što na Zapadu mnogi ljudi misle da je ovdje još uvijek rat, pa sam želio iz Srebrenice poslati drugačiju sliku pozivajući turiste iz cijelog svijeta da dođu ovdje i sami se uvjere koliko je naš narod gostoprimljiv, kakvu lijepu prirodu imamo i mnogo toga drugog što imamo za pokazati”, kaže Irvin.
Dvije godine je upoznavao rodni grad i ljude, često pješačeći po brdima, šumama i selima sa ruksakom na leđima.
Irvin jednom u dva mjeseca silazi u grad gdje ima očevu kuću u koju, kaže, nije ušao gotovo tri godine. Na pitanje kako je to živjeti sam u šumi, pogotovo zimi, on odgovara: “Često me to ljudi pitaju, jesam li usamljen. Ja sam bio više usamljen u velikom gradu kakav je Rim ili Brisel gdje sam živio. Ovdje u šumi se osjećam nekako povezanim sa svim što je oko mene od šume, drveća, livada sa cvijećem, snijegom kada pada, divljim životinjama. Ja uvijek kažem da mi je medvjed prvi komšija”, kaže za kraj kroz smijeh Irvin Mujčić, koga Srebreničani još nazivaju i modernim Robinzonom Krusoom.
